Dokle više Milovan Đorić?

Lik i delo Milovana Đorića apsolviran na frekvenciji SOS kanala.

Poslednji u nizu komentara o zakučastim rabotama sive eminencije srpskog fudbala završili smo retoričkim pitanjem: Ima li kraja diktaturi Milovana Đorića, ili je penzija jedini spas?

Svaki put kada prelistavam elaborat o gafovima El grande Milovana, zapitam se koliko je u stvari krivica do Đorića. Setim se uvek rečenice Dušana Kovačevića u Profesionalcu, kada kaže: “Nije Sloba kriv, mi smo krivi”. E, baš ta zamenica za prvo lice množine, izaziva kod mene dodatnu konfuziju. Koji to mi? Pa kompletan fudbalski establišment na prostorima ove skučene Srbije.

Počev od trenerskog esnafa, za koji Milovan Đorić predstavlja fudbalsko božanstvo. Ne postoji čovek iz struke koji sme javno da iznese svoje mišljenje, a verujte mi, po ovom pitanju svi su jednoglasni. Ovde ne važi čuvena misao američkog intelektualca Lipmana “kada svi misle isto, niko ne misli dovoljno”, jer fudbal nije politika. U najvažnijoj sporednoj stvari na svetu, ili znaš ili ne znaš, a među ovima koji misle da Đorić ne zna, ima mnogo trenera koji su svoje znanje potkrepili rezultatima i trofejima.

Na neki način, mogu da ih razumem. Bez licence nema ni rada, a tu Đora ne samo da vedri i oblači, nego i pušta kišu.

Posle stručnjaka i njegovih kolega, na red dolazimo mi novinari. Nisam primetio u medijima osude na račun FSS što je po ko zna koji put prešao preko svih stvari iz prošlosti i ulogu učitelja srpskih kadeta poverio Milovanu Đoriću. U jednom uticajnom sportskom listu, koji neobično cenim, dan uoči odlučujuće utakmice protiv Engleske, čitam tekst sledeće sadržine: “Poznavajući Milovana Đorića, sigurni smo da će protiv Engleza odabrati pravu taktiku za konačan uspeh”. Čitam i ne verujem, da li mislimo o istom čoveku.

Da li je to taktika koju je taj trenerski mag odabrao i za utakmicu protiv Hrvatske, kada je naša mlada reprezentacija doživela najteži poraz u istoriji na domaćem terenu?

Da li je to taktika koju je pokušao da odabere za baraž u Španiji protiv Engleza, kada je ta ista generacija pretrpela novo poniženje? Kažem pokušao, jer je na tu utakmicu umalo zakasnio, a tokom leta iz Hondurasa nastojao da sazna ko je uopšte pozvan pod nacionalnu zastavu.

Da li je to taktika koju je Đorić znalački pripremio i za duel sa Rusijom, kada se ceo stadion C. zvezde, hvatao za glavu i smejao njegovoj odluci da kod vođstva Rusa izvuče iz igre oba napadača Kežmana i Drulića, a u špic pošalje Dejana Stankovića i Predraga Đorđevića?

Ako su to bile pobedničke taktike, onda potpuno shvatam kolegu koji je gajio optimizam pred utakmicu odluke u Inđiji.

Ne treba biti mudar, pa doći do zaključka da najveću odgovornost snosi rukovodstvo FSS. Mnogo muka imali su Tomislav Karadžić i Zoran Laković da uvere nadležne organe UEFA kako Srbija zaslužuje da dobije organizaciju velikog takmičenja. Oficijelno Prvenstvo Evrope ne dobija svako, već isključivo zemlje koje prate moderne tokove i pokazuju vidan napredak u radu sa mlađim kategorijama.

Zato je i ova odluka predstavljala čast za sve u srpkom fudbalu i onda je devalvirana nerazumnom i krajnje neracionalnom odlukom. Svi napori oko podizanja rejtinga i promocije našeg Saveza na velikoj sceni obrisani su jednim potezom gumice. Imenovanje Milovana Đorića za selektora kadetske reprezentacije, definitvno je najveći promašaj i straobalan autogol aktuelnog rukovodstva FSS.

Da li je Srbija mogla da dobije bolju šansu da prvi put u istoriju pošalje svoju decu na završni turnir Svetskog prvenstva. Još su u sećanju bravure Roberta Prosinečkog, Peđe Mijatovića, Zvonimira Bobana, Dragoja Lekovića, Šukera, Jarnija i ostalih članova čuvene “čileanske” generacije za koju je taj Mondijal “87. bio prvi korak na zvezdanoj stazi ka fudbalskim visinama.

U to sazvežđe budućih asova na veoma jednostavan način mogli su da odu i Vojno Ješić, Mandić, Ožegović, Radaković, Lazar Marković…Neophodna je bila samo jedna pobeda. Zar je toliko teško izbeći samo poslednje mesto u grupi, i to na domaćem terenu. Pa to nije pošlo za rukom samo Luksemburgu, od kako se organizuju šampionati Evrope u ovom uzrastu.

Ali, deca su najmanje kriva. Njima treba odati priznanje. Preživeli su pravu torturu u proteklih godinu dana. Zapostavili školske obaveze, odrekli se nastupa za svoje klubove, okupljali se u nenormalnim uslovima i terminima i pritom, morali da slušaju savete i instrukcije fudbalskog analfabete.

Vojnički režim priprema više je ličio na rijaliti “Može biti samo jedan”, a na kraju će ostati zaista samo ON. Čovek kome niko ne može ništa. Tražio je i dobio da bude selektor kadeta kako bi bar jednom u karijeri mogao da učestvuje na velikom takmičenju. Sreća, pa smo kao domaćini bili oslobođeni kvalifikacija. Šta je sledeće? Možda posao u nekom timu Lige budućih šampiona?

I na kraju. Koliko puta treba da ponovimo da je suština rada sa mlađim kategorijama, stvaranje igrača za starije selekcije. Ostaje nada da će ovi momci klase 94 što pre zaboraviti sve što su naučili u kadetskom uzrastu i da će se uspešno razvijati uz pomoć pravih stručnjaka. Ipak su to deca. U trenutku kada su svi skidali pritisak sa njih i govorili da rezultat nije prioritet na ovom turniru, selektor je izašao za govornicu na Skupštini FSS i obećao odlazak na SP u Meksiko. Pedagoški, nema šta.

Samo je jednu stvar zaboravio. Ovoga puta ne može bez kvalifikacija.

Znajući da ovo nije kraj rušilačke misije koju već decenijama u srpskom fudbalu sprovodi njegovo visočanstvo iz Užica, neka ovo bude apel rukovodstvu FSS: Gospodo sa Terazija, dokle više Milovan Đorić?!

Izvor:
SOS Kanal
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Powered By
100% Free SEO Tools - Tool Kits PRO
error: Sadržaj sajta je zaštićen od kopiranja!