Samo par meseci nakon što je prva Jugoslavija rasparčana 1941. u Aprilskom ratu između Sila Osovine i stvaranja Nezavisne države Hrvatske, reprezentacija ove marionetske tvorevine igrala je zvanične fudbalske mečeve sa najboljim ekipama drugih zemalja, uglavnom pristalica nacističke ideologije. Fudbalski savez Jugoslavije je osnovan u Zagrebu 1919. ali je deset godina kasnije preseljen u Beograd što je naišlo na proteste iz Hrvatske koji su konkretizovani odlukom da zagrebački igrači ne učestvuju na prvom Mundijalu u Urugvaju 1930. Nastankom Banovine Hrvatske 1939. stekli su se uslovi da njena reprezentacija igra neslužbene mečeve sa drugim A timovima.  Tako je u Zagrebu 2. aprila 1940. u goste došla Švajcarska koja je do nogu potučena sa 4:0, a prvi gol je postigao Florijan Matekalo iz Jajca, potonja vedeta beogradskog Partizana. Svoju premijernu utakmicu, istina  u Beču sa Nemačkom u junu 1941. jedina neslužbena. Uz dva gola Frica Valtera, Nemci (u čijem sastavu je bila i anšlusirana Austrija) su slavili sa 5:1 a odmah po povratku u Zagreb,  reprezentativac NDH Svetozar Lala Đanić je uhapšen i streljan zbog optužbe da je pomagao neprijatelju. Samo mesec dana kasnije NDH je primljena u FIFA i sve do 1944. odigrala je 14 zvaničnih mečeva - od čega šest sa "nezavisnom" Slovačkom i tri sa nacističkom Nemačkom. Slovaci su bili redovne mušterije Hrvata jer su u ovim odmeravanjima snaga poraženi pet puta, dok protiv "pancera", Hrvati nisu nikad osetili slast pobede. Osim njih igralo se i sa Švajcarskom, Rumunijom, Italijom i Mađarskom... Fudbalska utakmica Nemačka - Hrvatska u Beču. Pred nekoliko desetina hiljada gledalaca, na bečkom Prater-stadionu, 15. juna 1941. godine odigrana je prva fudbalska utakmica između Nemačke i Hrvatske. Ovaj prijateljski susret dveju članica sila Osovine ujedno je bio i prvi meč fudbalske reprezentacije Hrvatske kao nezavisne države. Već u 16. minutu Hrvati su slavili: 1–0 za Hrvatsku! Međutim, nedugo potom, Nemci su rezultat izjednačili... pa dali još jedan gol... i još jedan... Svoju prvu fudbalsku utakmicu Nezavisna Država Hrvatska završila je neslavno: reprezentacija je poražena sa četiri gola razlike (1–5), a po povratku kući jedan od igrača je streljan, zbog članstva u KPJ. Bio je to mladi Svetozar Džanić, rodom iz Manđelosa u Sremu, bivši reprezentativac Kraljevine Jugoslavije. Na slici, nemački napadač Hans Fiderer (desno) šutira na hrvatski gol, koji požrtvovano brane Miroslav Brozović (levo) i golman Franjo Glazer (na zemlji). Već naredne godine Fidererova fudbalska karijera je završena: u jednom bombaškom napadu na "Parisku vojničku jedanaestorku" (nemački vojnički fudbalski tim, za koji je kao vojnik igrao), poznati reprezentativac je izgubio desnu nogu. Posle rata, Fiderer se zaposlio kao sportski urednik, a Brozović i Glazer su postali članovi novoformiranog partizanskog fudbalskog kluba, simbolično nazvanog "Partizan" (Brozović je igrao kao bek i kapiten, a Glazer je bio trener i golman). Svi ostali učesnici ove istorijske utakmice, osim nesrećnog Džanića, takođe su preživeli rat i većinom nastavili svoje sportske karijere. Nadimak Lala. Rođen 1. travnja 1917. u Manđelošu, Strijem. Desni pomagač i desna spojka, sjajan tehničar, dobar dribler kojemu je bilo teško oduzeti loptu, graditelj igre s naglašenim smislom za skupnu igru. Nastupao za Vojvodinu iz Novog Sada (1934–36), a u Zagreb je došao kao dvadesetogodišnjak. Pristupio je Građanskom i odmah postao standardni igrač u pohodu na prvenstvo 1937. Slijedeće dvije sezone provodi u Čehoslovačkoj (studij) gdje igra za SK Židenice i Viktoriju iz Plzena. 1939. ponovno se vraća u Građanski s kojim 1940. osvaja novo prvenstvo države. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 3 utakmice (1940–41). Za Hrvatsku nastupio 4 puta (1940–41), prvi put 1940. u Bernu protiv Švicarske (1:0), a posljednji put 1941. u Beču protiv Njemačke (1:5). Kao član Komunističke partije strijeljan 1941. u Dotršćini. Tad je imao svega 24 godine. On se zvao Svetozar Đanić i bio je hrvatski reprezentativac. Nastupio je pod onim grbom s prvim bijelim poljem, uoči početnog udarca sa suigračima pozdravio sa “Za dom — spremni!” i ispružio desnicu u znak podrške Trećem Reichu, protiv čije je reprezentacije igrao. Veliki Marton Bukovi, njegov trener u Građanskom, opisao ga je kao “bez dvojbe najveći talent što se u nogometu može pojaviti”. Đanić je jedini nogometaš u povijesti za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Točnije je, međutim, reći da su ga ubili. Dana 15. lipnja 1941. igrao je za NDH prijateljski susret s Njemačkom u Beču. Nakon početnog hrvatskog vodstva i prvog dijela koji je završio 1-1, Nijemci su pobijedili 5-1; Đanića je u drugom poluvremenu u sastavu zamijenio iskusni Gustav Lechner. Dan kasnije, po povratku reprezentacije u Zagreb, priveli su ga ustaše pod optužbom da je “surađivao s komunistima”. Još dva dana kasnije, 18. lipnja, hrvatski nogometni reprezentativac Svetozar Đanić strijeljan je u šumi Dotrščina, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno oko 7.000 ljudi — antifašista, intelektualaca lijevog usmjerenja, članova Komunističke partije i običnih ljudi kao taoca, iz odmazde — među kojima su bila i poznata imena poput Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, vjerojatno i Augusta Cesarca. Bile su mu 24 godine. ivimo u kući čija vrata i podovi zlokobno škripe; kosturi nagurani u ormare skupljaju prašinu, a mračni zakutci skrivaju tajne koje ne želimo doznati. Zarobljeni smo u ovoj nikad pošteno renoviranoj kući; zagušljivo je i neudobno, a mi nismo sigurni kako smo ovamo došli ni tko nas je doveo i još manje znamo kuda želimo ići — ne vladamo prošlošću, pa onda, po onoj maksimi iz Orwellove 1984., ne možemo ni budućnošću. U neznanju i zaboravu raste sjeme mržnje koje hrani našu djecu; pričamo o jedinstvu, jer kaže se da sloga kuću gradi, ali to nije jedinstvo u koje su svi pozvani dokle god ima onih koji su izopćeni zbog drugačijosti. Pričamo o poniznosti, ali ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili. On se zvao Svetozar Đanić i bio je hrvatski reprezentativac. Nastupio je pod onim grbom s prvim bijelim poljem, uoči početnog udarca sa suigračima pozdravio sa “Za dom — spremni!” i ispružio desnicu u znak podrške Trećem Reichu, protiv čije je reprezentacije igrao. Veliki Marton Bukovi, njegov trener u Građanskom, opisao ga je kao “bez dvojbe najveći talent što se u nogometu može pojaviti”. Đanić je jedini nogometaš u povijesti za kojeg se može reći da je (po)ginuo za Hrvatsku. Točnije je, međutim, reći da su ga ubili. Dana 15. lipnja 1941. igrao je za NDH prijateljski susret s Njemačkom u Beču. Nakon početnog hrvatskog vodstva i prvog dijela koji je završio 1-1, Nijemci su pobijedili 5-1; Đanića je u drugom poluvremenu u sastavu zamijenio iskusni Gustav Lechner. Dan kasnije, po povratku reprezentacije u Zagreb, priveli su ga ustaše pod optužbom da je “surađivao s komunistima”. Još dva dana kasnije, 18. lipnja, hrvatski nogometni reprezentativac Svetozar Đanić strijeljan je u šumi Dotrščina, gdje je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno oko 7.000 ljudi — antifašista, intelektualaca lijevog usmjerenja, članova Komunističke partije i običnih ljudi kao taoca, iz odmazde — među kojima su bila i poznata imena poput Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, vjerojatno i Augusta Cesarca. Bile su mu 24 godine.
 
‘Naš’ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati
 
Volio bih jednog dana biti onaj koji će osvijetliti taj mračnu zakutak naše kuće i ispričati njegovu, po svemu sudeći, možda i filmsku priču. Za to će trebati puno istraživanja i kopanja po arhivima, jer Đanića je službena povijest najvećim dijelom mimoišla i zaboravila. U vrijeme Jugoslavije nije bilo uputno puno čačkati po predratnom nogometu — osobito ne po biografijama nogometaša koji su igrali za NDH, a nisu završili u Partizanu, pa da bi bilo potrebno umivati ih i romantizirati. U nezavisnoj Hrvatskoj netko poput njega — Srbin, još označen i kao komunist — nije bio ni za koga atraktivna ni poželjna tema. Ovo zato nije ta priča, nego priča o neznanju i zaboravu. Na internetu postoji doslovce jedna njegova fotografija i nemoguće je saznati išta mimo osnovnih biografskih informacija. Rođen je 1917. u srijemskom selu Manđelos u današnjoj općini Sremska Mitrovica i u seniorski je nogomet ušao kao veznjak preko novosadske Vojvodine. Godine 1936. se uputio u Zagreb na studij, a paralelno je igrao za Građanski; uslijedila je akademska godina u Češkoj, gdje je igrao za SK Židenice (današnja Zbrojovka Brno) i Viktoriju iz Plzeňa, da bi se po povratku definitivno afirmirao u Građanskom te u studenom 1940. debitirao za Jugoslaviju. Kad je počeo rat, ostao je u Zagrebu; budući da je već igrao i za reprezentaciju Banovine Hrvatske, pozvan je i u nogometno predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, za koju je debitirao u tom bečkom prijateljskom susretu, tri dana prije nego što će ga strijeljati. I tu otprilike staje sjećanje na Svetozara Đanića; njegova nogometna, ali i životna priča. Pokojni Zvonimir Magdić posvetit će mu jedan redak svog toma od 600 stranica naslovljenog Nogomet Nezavisne Države Hrvatske: “Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan”. U svojim memoarima, objavljivanim 1960. u Narodnom sportu (današnjim Sportskim novostima), a iz kojih je i ranije spomenuti citat o talentu, Bukovi će ponuditi sljedeću opasku: “‘Lala’ nije bio sam. U ekipi je bilo njegovih istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo bili su omladinci naprednih ideja, nad njihovim je glavama svakog dana lebdila opasnost. Bili su stalno zatvarani i maltretirani. Matekalo je uspio otići u partizane, a ostali su stradali.” Florijan Matekalo kojeg spominje bio je strijelac prvog gola za neku hrvatsku reprezentaciju — onu Banovine Hrvatske — a poslije rata je postao trenerska legenda beogradskog Partizana, upamćen po radu s mladim uzrastima i generacijom ‘Matekalovih beba’ (Milutin Šoškić, Velibor Vasović, Fahrudin Jusufi…) koje je uveo u prvu momčad i koje su 1966. dospjele do finala Kupa prvaka, u kojem su poražene od Real Madrida. I dok tog Hrvata iz Jajca i danas u Beogradu itekako pamte, ‘naš’ Svetozar je samo kostur u ormaru. O njemu se ne zna niti želi znati. Jer kad bismo željeli, onda bismo morali priznati da smo ga izopćili, zaboravili, nagurali u ormar zato što je bio drugačiji. Onda bismo morali priznati i da, primjerice, onima koji propagiraju pozdrav i vrijednosti aktualne u doba ustaških zvijeri koje su strijeljale — između ostalih — i jednog hrvatskog reprezentativca, onog koji im je samo tri dana ranije bio dobar kad je trebalo igrati nogomet protiv Hitlera, nije mjesto ni blizu hrvatske reprezentacije; da su u pravu oni koji se tome opiru, pa bilo ih i samo pet posto, jer ne može se biti ponizan bez da se suoči s vlastitim grijesima i s onima koje smo putem povrijedili i zaboravili. Ako HNS vodi njegovu utakmicu kao utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije — a vodi — onda Đanićeva priča, pa makar i ova štura i faktografska, u najmanju ruku zaslužuje to da je bude svjestan svaki njegov nasljednik Vatreni, izbornik i navijač. Bez takvih stvari, ova naša kuća će samo nastaviti propadati. Izvor: https://telesport.telegram.hr/kolumne/nogomet-narodu/vatreni-kojeg-su-strijeljali/