Rezolucijom 757 Saveta bezbednosti UN, 30. maja 1992, uvedene su ekonomske sankcije prema Srbiji i Crnoj Gori. Ovom rezolucijom su sve zemlje ove međunarodne zajednice bile u obavezi da uskrate dozvole za poletanje, prelet i sletanje svakom vazduhoplovu SFRJ i da posle 30. maja prekinu sve kontakte sa jugoslovenskim vazduhoplovstvom u celini. ZBOG istih sankcija suspendovana je i fudbalska reprezentacija Jugoslavije, koja je tek bila otputovala u Švedsku na Prvenstvo Evrope. Fudbaleri, rukovodstvo reprezentacije i novinari, morali su da se vrate nazad. I pored toga što su sankcije trebalo da stupe na snagu u ponoć između 29. i 30. maja, "Jat" je odučio da 29. maja pošalje avion u Stokholm, kako bi ih vratili u Beograd. Od Komiteta za sankcije je dobijeno odobrenje za specijalni let, JU 382/ 381. i u 10 sati pre podne avion "B-737 - 300" poleteo je put Švedske. Kapetan na letu je bio Steva Popov, tada direktor Letačke operative "Jata". I, onda počinju problemi. Najpre rumunska kontrola leta nije dozvolila prelet ove zemlje. Nakom dugotrajnog i mučnog natezanja, preskočena je prva prepreka, kao i slična prepreka preko teritorije Poljske. Međutim, već u fazi sletanja, iznad Baltičkog mora, ispred "Jatovog" aviona su se pojavila dva borbena aviona, sa namerom da ih lagano usmere ka Norveškoj. Steva, već kakav je bio, odlučuje se za najdrskije rešenje: okrenuo je avion ka njima! Nestali su istog časa. "JATOV" avion je sleteo na aerodrom "Arlanda", posada je zatražila 11 tona goriva za povratak, ali je "Britiš petrol" tu narudžbinu odbio. I pored nastojanja posade, "Jatovog" predstavnika u Stokholmu, Ambasade i operativnog centra iz Beograda, nisu našli rešenja. To natezanje je trejalo satima, s time što je vreme neumitno curilo i skraćivalo mogućnost poletanja pre stupanja na snagu sankcija. Jedna od opcija je bila da avion krene sa zatečenom količinom goriva i da dopunu obavi na nekom od usputnih aerodroma. I, kad ja avion već trebalo da poleti, iz kontrole leta je javljeno da će ipak dobiti gorivo. Napokon, pojavila se cisterna "Britiš petrola", ali radnici nisu hteli da natoče gorivo. Najzad, posle višečasovne drame i nerviranja, koje je okončano plaćanjem goriva u gotovini, na licu mesta, dobili su gorivo i avion je mogao da poleti. U Beograd su sleteli sat pre formalnog stupanja na snagu sankcija Saveta bezbednosti. ČOVEK KOJI JE MOGAO SVE IPAK, čovek koji je u najtežim, pa i u dramatičnim ratnim uslovima, znao da se bori i da se žrtvuje za druge, nije se najbolje snalazio u novoj realnosti. Ali je ostao dosledan svim svojim ljudskim, profesionalnim i humanim principima i vrednostima. U in memorijamu, kolege iz "Jata", su ga ispratile rečima: "Pamtićemo ga kao čoveka koji je mogao gotovo sve". Na kraju je sam odučio kada će i kako umreti. Steva je sam sebi oduzeo život, 3. juna 2015, nekoliko dana pred 71. rođendan.   Stevan Popov sedi spreman u pilotskoj kabini aviona Boeing sa natpisom Jugoslovenske aviokompanije. Tri horizontalne trake sa bojama jugoslovenske zastave - plava, bela, crvena - oštro se nalaze iznad krila srebrno-sivog trupa koji blista na jakom junskom suncu nad aerodromom Arlanda u blizini Stokholma. Pilot je žurno leteo iz Beograda u Stokholm kako bi pokupio fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije, koja je odvedena u Švedsku da igra medalje na Evropskom prvenstvu 1992. godine. Devet dana pre početka prve utakmice 11. juna protiv Engleske, Jugosloveni su na povratku u Beograd, jer im sankcije UN-a zabranjuju da igraju na turniru. Igrači su razbijeni i nekoliko njih teško je shvatiti da avantura Evropskog prvenstva nikada nije započela. Vazdušni kapetan Popov je iskusan ratni pilot. Imao je 24 sata da se sigurno vrati kući prije nego što međunarodna zajednica otvori svoja vrata za ostatke ratom razorene građanske Jugoslavije i delegacija se nasuka u Stokholmu. Ali tenk aviona je napola prazan, a britanska naftna kompanija BP već je podložna sankcijama protiv bivše Jugoslavije, tako da ga neće napuniti. - Ne brini. Ja ionako letim, a onda moram da sletim na auto-put u Rumuniji, kaže Stevan Popov nad sistemom zvučnika aviona, dok sekunde jednako tiho trače njegov rok. Nedelja je 25 godina od kada su Jugosloveni trebali odigrati prvu utakmicu Evropskog prvenstva 1992. godine. Kao što znate, do toga nisu došli. Ovo je priča o preokretu najvećeg trijumfa danskog fudbala ikada. Građanski rat u Jugoslaviji ozbiljno je izbio u junu 1991. godine, kada su se Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnima. Jugoslovenska vojska to neće dozvoliti, a predvođeni predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, koji će kasnije biti optužen za ratne zločine, bacaju zemlju u rat sa izbijajućim državama. Tokom sledeće godine, Republika posle republike proglasila je nezavisnost i izbacila Jugoslaviju jednu po jednu, a na kraju se Jugoslavija sastoji samo od Srbije i Crne Gore i preimenovana je u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Rat u Jugoslaviji biće pokolj kakav Evropa nije videla pre Drugog svetskog rata. Između ostalog, srpske milicije u novembru 1991. godine ubile su u gradu Vukovaru preko 200 pretežno Hrvata. Masakr je samo jedno od zverstava koja uzrokuju da međunarodna zajednica osudi ratna dela i brojne civilne žrtve koje je pretrpeo u Jugoslaviji. Raspravlja se o sankcijama koje, pored političkih i ekonomskih posledica, takođe mogu imati uticaja na velike sportske događaje. To će značiti da fudbalska reprezentacija ne može da stoji na Evropskom prvenstvu u Švedskoj. Ako se to dogodi, Danska će biti prirodni naslednik kvalifikacione grupe Jugoslavije, kaže Evropski fudbalski savez Uefa krajem 1991. Tokom sledećih šest meseci biće više najava sankcija i mogućeg danskog učešća na Evropskom prvenstvu na štetu Jugoslovena. Ali bez donošenja bilo kakvih konkretnih odluka. Neposredno pred početak finala Evropskog kupa, građanski rat u Jugoslaviji odneo je 10.000 života i odvezao ih 1,5 miliona. Međunarodna zajednica je u toku, ali jugoslovenska reprezentacija još uvek mora igrati na Evropskom prvenstvu. Tim zato leti u Švedsku 28. maja 1992. godine. Odvedeni su u Švedsku sedam dana ranije nego što je bilo planirano da pokažu spoljašnjem svetu da su spremni da igraju fudbal i da ih ne zanima politika. To objašnjava Dejan Savićević, koji je bio jedan od profila tima, 25 godina posle. Takođe prati medije i zna za pretnje bojkotom. Ali teško je verovati da će se to dogoditi. Na kraju krajeva, to će biti prvi put da je tim izbačen zbog političkih sankcija. Istog dana kada su Jugoslaveni sleteli, predsednik Uefe, švedski Lennart Johansson, takođe je rekao švedskom radiju da Jugosloveni moraju da igraju kako je planirano. Dan ranije, međutim, šef Uefe nazvao je i pitao generalnog sekretara DBU-a Jima Stjernea Hansena koliko brzo Danska može pripremiti tim za turnir. A kod kuće u Danskoj, danska Tip služba već štampa kupone za napade, gde Danska kao učesnica umesto Jugoslavije. Tim koji je sletio u Švedsku nije jak tim koji je prošao kvalifikacije za evropsko prvenstvo sa drugom najvišom berbom sa bodova u svim grupama. Pre građanskog rata, Jugoslavija je jedan od najboljih timova na svetu koji čeka da se dokaže. Mnogi igrači bili su u omladinskom timu koji je osvojio zlato na U-20 Svetskom kupu 1987. A svakodnevno ih nekoliko igra zajedno na klupskom timu Crvena zvezda Beograd, koji je 1991. osvajao Evropski kup za šampionski tim. Ali kako rat počinje, tim se raspada. Igrači su padali jedan od drugog dok se Jugoslavija raspada, a posebno u njihovom odsustvu blistaju veoma jaki hrvatski igrači koji su dominirali timom na startu kvalifikacija. Neposredno prije Evropskog prvenstva, selektor zemlje Ivica Osim najavio je da će ostati kod kuće, jer više ne može pomiriti savjest s tim da je trener države za zemlju čiji predstavnici bombarduju njegov rodni grad, Sarajevo, u Bosni. I samo dva dana pre odlaska, najpopularniji fudbaler u Evropi, makedonski donor Darko Pančev, takođe povlači čep. Na kraju, tim koji je igrao Dansku u Kopenhagenskom sportskom parku u kvalifikacijama rasipao se za sve pobede: Uprkos padu broja, Jugoslaviju šalje na evropsko prvenstvo jak sastav, koji uglavnom čine Srbi i Crnogorci. Ekipa broji zvezdaše koji fudbalski poznavaoci neće prepoznati: Dragan Stojković, Siniša Mihajlović, Dejan Savićević i Pedrag Mijatović. Novoprebijeni selektor zemlje, Srbin Ivan Čabrinović, zato veruje u medalje i pobedu u uvodnom meču protiv Engleske 11. juna. Ali Ivanu Čabrinoviću i igračima teško je da se koncentrišu na fudbal, jer već po dolasku u Švedsku oni su uhvaćeni u stvarnost opustošene domovine. Delegacija je hotel Saltsjobad u Istadu smatrala svojim domom u Švedskoj, ali on ne funkcioniše, prema švedskoj policiji bezbednosti SAPO, pošto nedaleko od hotela postoji kamp azila sa nekoliko stotina izbeglica - uključujući bosanske muslimane i Hrvate - koji su pobegli jugoslovenske vojske i srpske milicije. Pored toga, SAPO prima pretnje jugoslovenskom evropskom timu, koji se uglavnom sastoji od Srba i Crne Gore. Zbog straha od sukoba između izbeglica i fudbalera, policija odlučuje da kamp za trening preseli u hotel Moskogen u Leksandu. Mali grad okružen šumom sa oko 6.000 stanovnika i skoro 700 kilometara od Malmea, gde će se igrati prva utakmica tima. Otprilike 25.000 Hrvata sa prebivalištem u Švedskoj čini situaciju još napetijom, a SAPO stavlja oko 100 službenika na dužnost da se brinu o Jugoslovenima čiji je kamp za obuku ograđen bodljikavom žicom. - Bili smo okruženi oficirima u crnim uniformama sa psima koji su bili vedriji od vukova, seća se Ivan Čabrinović. Izvan ograde rastu spekulacije o isključenju jugoslovenske reprezentacije dok bombe posebno padaju na Sarajevo. 27. maja minobacačka granata upala je u red supermarketa, ubivši 20 civila. Slike ranjenih ljudi koji se u krvi slijevaju iz sebe i drugih žrtava obilaze svet, uzrokujući da se čaša pokrene, između ostalog, britanskom premijeru Johnu Majoru. On tvrdi - kao i mnogi drugi šefovi država - oštre trgovinske sankcije protiv Jugoslavije. Premijer smatra da bi Engleska trebala bojkotovati svoj uvodni meč na Evropskom prvenstvu protiv zemlje koja je pogođena građanskim ratom. Danski ministar spoljnih poslova Uffe Ellemann-Jensen (V) bio je oprezan u najavama o mogućem bojkotu sporta. Ali takođe uzima časopis iz usta i kaže da odgovorne za mnoge živote izgubljene u Jugoslaviji treba isključiti iz sportskih događaja. I tako je to. Sir David Hannai je 30. maja podneo ostavku iz sastanka Saveta bezbednosti UN-a u Njujorku. Iza vrata, britanski ambasador UN, zajedno s ostalim članovima Saveta, govorio je o zločinima u Jugoslaviji i ukinuo nekoliko različitih sankcija. Trinaest članova se slaže oko najstrožeg sankcija, sa sportskim posledicama. Rezolucija dobija broj 757 i po dizajnu je slična reakciji UN-a na bivšeg iračkog diktatora Sadama Huseina kada je napao Kuvajt 1990. godine. Sankcije su usmerene na Srbiju i Crnu Goru, koje sada čine Jugoslaviju, i bombama pokušavaju da se drže zajedno na komadima zemlje. Odeljak 7b rezolucije nalaže da sve zemlje UN-a „treba da preduzmu neophodne korake da spreče osobe ili grupe iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) da učestvuju u sportskim događajima na teritoriji država članica“. Čovek koji će izvršiti sankcije UN-a nad jugoslovenskom reprezentacijom je švedski predsednik Uefe Lennart Johansson. Osjeća se zarobljen u političkoj igri koja nema nikakve veze sa sportskim događajem koji vodi. I sada se oseća primoran da baci kući jugoslovenski tim koji se kvalifikovao i raduje se turniru. Radovao se Evropskom prvenstvu koje je i sam pomogao da donese u zemlju, ali danas ga 25 godina kasnije pamti kao 14-dnevnu noćnu moru u kojoj je postao žrtveni jarac u međunarodnoj političkoj igri. - Nisam bio uzbuđen isključenjem Jugoslovena, ali šta sam mogao učiniti? Mi smo deo UN-a, pa nije na meni da odlučim. Nismo mogli da organizujemo turnir sa protivljenjem UN-a, kaže Lennart Johansson, koji je ranije u tom procesu tražio jasniju političku najavu od svog premijera Carla Bildta. Za neke Jugoslovene Lennart Johansson postaje personifikacija onoga što oni smatraju nepoštenim isključenjem jugoslovenske reprezentacije. Visoki i moćni Šveđani suočavaju se sa prijetnjama smrću, uključujući pisma koja kažu; "Morate umrijeti, debela svinjo", a švedska policija mora osigurati da zaštitari nadgledaju predsjednika Uefe tokom cijelog završnog kruga Evrope. I u domovini ljudi nisu zadovoljni odlukom. I fudbaleri i navijači to nazivaju velikim skandalom i prevremenim spojem sporta i politike. Vest o izlasku Jugoslovena u trening kamp u hotelu Moskogen pre nego što je Lennart Johansson preneo zvaničnim putevima. Formalno je predsednik fudbalskog saveza Jugoslavije Milan Miljanić taj koji će obaveštavati igrače. Ali kako ide tako daleko, vesti sa rečima Dejana Savićevića već su svuda u medijima. Prema rečima selektora jugoslovenske reprezentacije Ivana Čabrinovića, u kampu je bilo pogrebno raspoloženje. Igrači su bili zatvoreni iza ograde od bodljikave žice, jedva da je neko išta rekao, a mnogi su imali poteškoća sa spavanjem i sedeli napolju ispred svog bungalova do kasno u noć. U ovom trenutku, nisu znali da će putovanje povratkom dodati novo poglavlje njihovoj tragediji. Povratak na aerodromu u Arlandi, 2. juna 1992., ističe vreme za Stevana Popova. Vazdušni kapetan je lično bio u kontaktu sa generalnim sekretarom UN-a Boutrosom Boutros-Ghalijem i ima prozor od 24 sata da vrati reprezentaciju kući. Tvrdio je to, bar još 2015. godine, srbijanskom listu BLIC. Istovremeno se vazdušni prostor zatvara za jugoslovenske avione širom Evrope, tako da delegacija rizikuje da plaže u Švedskoj brzo ne dobiju zrak pod krilima. Raspoloženje je i mrzovoljno i agresivno, seća se Lars-Christer Olsson, menadžer organizacije za Evropsko prvenstvo u Švedskoj. Tog dana je na aerodromu sa ambasadorom Jugoslavije u Švedskoj, Zlatanom Kikićem, koji takođe ide kući sa osobljem ambasade. Jugosloveni su sankcije shvatili kao grešku i, kao reprezentativac, Lars-Christer Olsson je dobio ispad. Pošto britanski BP odbija da dopunjuje jugoslovenski avion, Stevan Popov igra glasnu igru. Vazdušni kapetan zagreva motore Boeing-a, pustivši osoblje Arlande da misli da namerava da zapali bez dovoljno goriva da bi stigao u Beograd. Manevri privlače pažnju i u toku su pregovori u koje se umeša jugoslovenski ambasador. Šveđani i dalje oklevaju da napunite gorivo, jer se plaše da nikada neće dobiti plaćanje od fudbalskog saveza i zemlje koja je na putu ka raspadu. Zlatan Kikic uspeva da prikupi 2.000 američkih dolara u gotovini, a norveška naftna kompanija Statoil pridruži se i snabdeva gorivom. U 20:25 - šest sati kasnije nego što je bilo predviđeno - avion se smiri. Stevan Popov je ranije stekao status narodnog heroja tako što je letio iznad 40 000 civila i ranjavao, bez obzira na etničko poreklo, izvan Sarajeva i dalje od bombaških napada. Dakle, upravo on Milan Miljanić traži da upravlja delegacijom izvan sankcija UN-a i kući u Beograd. A Miljaniću treba Popova hrabrost. Sam vazdušni kapetan kaže da je leteo ispod radara preko Ukrajine kako ne bi bio primoran da sleti. Nešto pred ponoć 2. juna 1992. Stevan Popov postavio je avion na pistu u Beogradu. Ispada da je ovo poslednji jugoslovenski putnički let iz Stokholma za Beograd u tri i po godine. I oproštaj sa ostacima najbolje reprezentacije koju svet nikada nije video. Nekoliko dana kasnije danska reprezentacija uplovljava u Švedsku, preuzima sobe Jugoslovena u hotelu Saltsjobad i 26. juna podiže evropski trofej u Geteborgu. epilog Jugoslovenski igrači vratili su se u zemlju na putu ka raspadu. Masakr se nastavio masakrom u Srebenici 1995. godine, koji se smatra najvećim ubistvom jednog stanovništva u Evropi od Drugog svetskog rata. Oko 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana ubijeno je. Oružana borba u Jugoslaviji završila se tek 2001. godine. Danas je bivša Jugoslavija podeljena u sedam zemalja: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo. Međutim, UN ovo nije nikada priznao. Ostaci fudbalske reprezentacije „Jugoslavija“ nastavili su se posle finala Evropskog kupa i, između ostalog, učestvovali na Svetskom kupu 1998. godine u Francuskoj kao Saveznoj republici Jugoslaviji. Kasnije je postala Srbija i Crna Gora do 2006, kada su Srbija i Crna Gora postale dve nezavisne zemlje. Tim nikada nije postigao isti uspeh kao pre rata. Najbolji rezultat bio je plasman u četvrtfinale na Evropskom prvenstvu 2000. godine. Za razliku od toga, hrvatska reprezentacija je na Svetskom prvenstvu 1998. godine osvojila bronzu sa timom koji se sastoji od nekoliko igrača bivše reprezentacije Jugoslavije. Pretnje protiv predsednika Uefe Lennart Johansson nastavile su se nakon poslednjeg kruga i on je morao da otkaže planirano putovanje u bivšu Jugoslaviju. Tek nekoliko godina kasnije - kad se gnev slegao - je li napustio i bez problema se vratio kući. Stevan Popov kasnije je zatvoren na stadionu Marakana u Beogradu zbog svojih napora na letu zajedno sa igračem reprezentacije Draganom Stojkovićem. Popov je umro 2015. Dejan Savićević završio je posle Evropskog prvenstva na televiziji. Ponekad sa oduševljenjem, drugi put sa gorčinom, ali kada je turnir stigao do presudnih mečeva, na kraju je ostao sa Danskom. Više o izlaznosti Jugoslovena možete saznati kada DR 2 predstavi tematsku subotu u subotu, 24. juna u 14 sati. 20.