Izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao je sa osmehom. Uspeo je da isposluje da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojeg je bio pušten puno pre isteka kazne.
Franjo Glaser (1913.-2003.) bio je jedan od najboljih čuvara mreže u istoriji sa ovih prostora, legenda beogradskog BSK-a i zagrebačkog Građanskog, te reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske.
Uz jednu utakmicu za ,,B” tim (1940), odigrao je 35 utakmica (uz još šest nezvaničnih) za reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 30. aprila 1933. u susretu protiv Španije (1:1) u Beogradu, kad se na zelenom polju prvi put sreo s legendarnim španskim golmanom Zamorom, a od dresa sa nacionalnim grbom oprostio se 3. novembra 1940. protiv Nemačke (2:0) u Zagrebu. Najbolji nastup u reprezentaciji pružio je 9. maja 1937. u susretu protiv Mađarske (1:1) u Budimpešti, u kome je uža odbrana naše reprezentacije igrala u sastavu: Glazer, Higl, J. Matošić . Za nepune tri godine (1936-1939) branio je u neprekinutom nizu na 17 utakmica reprezentacije Jugoslavije.
Vodio je buran i uzbudljiv život, dostojan filmskog platna. Nažalost, mladalačke dane slave zasenila mu je mračna epizoda sa Savskog kupališta, tj, ubistvo 17-godišnjeg Radomira Stokića u leto 1936. godine.
2. juna 1936. na kupalištu na Savi, Franjo Glaser je sa splava u reku gurnuo levog beka podmlatka BSK, Rada Stokića. Stokić nije znao da pliva i udavio se. Glaser je na suđenju negirao krivicu i tvrdio je da je Stokić sam pao u vodu. Sud nije uvažio ovu odbranu, i osudio ga je na dve godine zatvora.
Svedoci su ispričali da je Glaser samo sat prije tragedije Stokića počastio ručkom, ali i kako zbog svoga čina nije pokazao nimalo kajanja.
– “Ne brinite se, isplivaće već negde” – prepričao je jedan saigrač jezivu Glaserovu izjavu.
Na sudiju je loš utisak ostavilo Glaserovo negiranje krivice i lažno svedočenje nekih njegovih drugova, a kao otežavajuća okolnost mu je uzeto što se „ravnodušno ponašao i nije ni pokušao da spase druga“, kao i to što je već sutradan otišao u Novi Sad na utakmicu „bez interesovanja za mrtvog druga“.
Izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao je sa osmehom. Uspeo je da isposluje da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojeg je bio pušten puno pre isteka kazne, pa je već u januaru 1937. stao na gol zagrebačkog Građanskog.
Do maja 1945. čuvao je mrežu zagrebačkog HŠK Građanski na ukupno 623 utakmica i osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1940. godine. Boje reprezentacije Zagreba branio je 41 put. Za nogometnu vrstu Banovine Hrvatske nastupio na sve četiri odigrane utakmice, a za reprezentaciju NDH nastupio 7 puta.
Od osnivanja beogradskog Partizana 1945. pa do avgusta 1947, kao član “crno-belih” branio je 91 put i osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1947, posle čega se preselio u Split gde je kao trener i golman Mornara ostao u ovom klubu (odigrao je 84 utakmice) sve do rasformiranja 1949, kad je prestao s aktivnim igranjem.
Bavio se trenerskim pozivom i radio u Splitu, Mostaru, Osijeku, Rijeci, Smederevu i Zagrebu.
Preminuo 1. marta 2003. u Zagrebu.
