Poslednji trenuci dr Milutina Ivkovića – Milutinca

Zahvaljujući retkim svedocima i zaplenjenoj policijskoj dokumentaciji, rekonstruisani su poslednji trenuci u njegovom životu.

Dr Milutin Ivković – Milutinac, čuveni bek naše fudbalske reprezentacije, koja je na zablistala na Prvom svetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine, bio je sjajan lekar, brižan otac i veliki rodoljub.

Još pre šestoaprilskog napada na Jugoslaviju, u sedištu Gestapoa (zvanična tajna policija nacističke Nemačke) u Berlinu sastavljena je, po abecednom redu, poternica. U njoj su navedena imena svih protiv kojih je trebalo preduzeti mere posle okupacije naše zemlje. Na 66. strani te poternice nalazilo se ime „doktora medicine Ivković Milutina”.

Posle aprilskog rata 1941. godine, Ivković je prvi neposredni susret sa Nemcima imao početkom maja kada su ga pozvali u Krajskomandaturu. Tada su mu naredili da svoj stan u Rumunskoj 13 (danas Užička ulica) oslobodi za nemačke oružane snage.

Početkom maja 1943. godine Gestapo je u Beogradu ubrzano počeo da ostvaruje firerovu naredbu o „smirivanju pozadine”, odnosno pojačanom teroru prema stanovništvu.

Gestapovac, SS podoficir Fišer svojeručno je 7. maja 1943. godine potpisao „službenu belešku” u kojoj se, između ostalog, kaže:

– “…Premda se dr Ivkoviću trenutno ne može dokazati komunistička delatnost, ipak ga predlažem za sledeću egzekuciju kao taoca…”

Šef referata Gestapoa Karl Ditges dao je saglasnost i smrt je pošla u potragu za dr Milutinom Ivkovićem – Milutincem.

Nemci su 24. maja, oko 22 časa, došli u zgradu u Ulici kraljice Marije 25a, gde su stanovali Milutinovi roditelji. Njegova sestra Vukosava čula je kad su Nemci ušli i da nešto razgovaraju s nastojnicom, Čehinjom, i njenim sinom Pepekom, koji je radio u nemačkoj organizaciji TOT. Bila joj je sumnjiva ta noćna poseta, ali bez telefona u vreme policijskog časa nije mogla ništa da preduzme. Čim je svanulo otišla je kod stare nastojnice:

– Mamika, ko je to sinoć dolazio?

– Nemci su tražili vašeg brata. Pepek im je dao njegovu adresu.

Doktor Ivković je sa kćerkama stanovao u nedovršenoj vili u Rumunskoj 12, koju mu je ustupio vlasnik automobilskog preduzeća Ljubiša Perišić. Kada su Nemci, nešto pre 24 časa, zazvonili, njegova sestra Radmila bila je u trpezariji i uputila se da otvori kapiju. Milutin, koji je već bio legao – spavao je u istoj sobi s kćerkicama – takođe je čuo zvono. On i sestra sreli su se na vrhu stepeništa. Tada joj je rekao:

– Skloni se, šta ćeš ti s vojskom.

Na sebi je imao pantalone i gornji deo pidžame. Popeo se na sprat u pratnji dva Nemca. Niko ništa nije govorio. Nemci su mirno čekali da uzme džemper i obuje cipele. Napuštajući stan samo je rekao Radmili gde je ostavio novčanik. Govorio je tiho da ne bi probudio decu.

Spustili su se niz stepenice. Nemci su ga propustili da prvi izađe i – brava na vratima je škljocnula. Radmila je još samo čula šum motora. I sve se utišalo.

 

Nemački Crveni krst izveštava Milutinovu sestru Vukosavu da joj je brat umro

Slavnog fudbalera i velikog rodoljuba su nešto pre ponoći 24. maja 1943. i odveli u logor na Banjici. Po unapred izrečenoj presudi on je, sa još nekoliko talaca, već sledećeg jutra u šest sati prebačen na gubilište u Jajincima i streljan.

Zahvaljujući retkim svedocima i zaplenjenoj policijskoj dokumentaciji, kasnije su rekonstruisani ti poslednji trenuci u njegovom životu.

Prema logorskom „kućnom redu”, osuđene na streljanje su iz ćelije izvodili u hodnik. Tu su ih svlačili i žicom vezivali ruke unazad. Tako vezane i bose opet su po dva zatočenika vezivali za mišice. Tog jutra u logorskom hodniku bio je i upravnik Banjičkog logora, zloglasni Svetozar Vujković.

Po svedočenjima bivšeg logoraša Dragoslava Rakonjca i jednog pripadnika Nedićeve Srpske državne straže, Ivković se u hodniku snažno odupirao kada su pokušali da ga vežu. Videvši to, Vujković mu je doviknuo:

– I ti si dolijao, majku ti komunističku…

Osuđenik je zastao na trenutak, a onda naglo istrgao iz ruku stražara i jurnuo prema Vujkoviću. Kada je stigao do njega, pljunuo ga je u lice i iz sve snage bosom nogom udario u stomak…

Vujković se zaneo. Istog trenutka stražari su, kao besni psi, navalili na Milutinca i tukli ga do besvesti. Tako isprebijanog vezali su ga s jednim drugom omanjeg rasta i poveli prema izlazu. Napolju su ih strpali u „maricu” i odvezli u Jajince.

Surovom igrom sudbine život ovog izuzetnog čoveka završio je u Jajincima. Na istom tom mestu je kao dete, s dvojicom svoje braće, u jesen 1918. godine dočekao oslobodioce svog zavičajnog Beograda.

Plašeći se reagovanja beogradske javnosti, koja je volela i poštovala Milutinca, o njegovoj smrti prilično dugo se ćutalo.

Obaveštenje da je umro njegova porodica dobila je tek godinu dana kasnije od nemačkog Crvenog krsta. Ni danas se ne zna gde počivaju njegovi ostaci.

Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Powered By
100% Free SEO Tools - Tool Kits PRO
error: Sadržaj sajta je zaštićen od kopiranja!