EURO 2012: Još jedno evropsko prvenstvo bez nas…

Danas počinje treće uzastopno evropsko prvenstvo bez naših fudbalera.

Mi jesmo mala zemlja, manje su nam mogućnosti nego što ih je imala Jugoslavija, ali ne smemo time da opravdavamo svoje izostanke s ovakvih turnira, niti da budemo zadovoljni pukim učešćem

Danas počinje treće uzastopno evropsko prvenstvo bez naših fudbalera. Ni Jugoslavija, s neuporedivo većim mogućnostima od Srbije, nije igrala na svakom, nego na svakom drugom (1960. i 1968. vicešampion, 1976. četvrta kao domaćin, 1984. poslednja u grupi, a 1992. reprezentacija kažnjena zbog političkih grehova države).

Zajednički s Crnogorcima naši su se samo jednom probili među najbolje na kontinentu (2000), ali se nisu proslavili. Dakle, nije smak sveta što nas nema. Mala smo zemlja.

Međutim, time ne smemo da opravdavamo neuspehe. Čak ni da budemo zadovoljni pukim učešćem. To ne samo što nije sportski, nego, bez obzira na sve teškoće u koje smo zagazili, ne uklapa se ni u naš mentalni sklop.

Imali smo priliku da vidimo naše igrače protiv tri učesnika ovog Evropskog prvenstva (od Španije i Francuske smo izgubili sa po 2:0, a od Švedske s 2:1). I šta može da se zaključi iz tih susreta?

Tri neiskorišćene utakmice

Ništa! Ništa, jer mi nismo imali reprezentaciju. Protiv ekipa koje će se boriti za evropskog prvaka poslati su igrači od kojih tek treba da se stvori tim.

Siniša Mihajlović je kao novi selektor pozvao tridesetak igrača, pa je praktično na svakoj utakmici igrao drugačiji tim. Tako su, kad god je trebalo da se okrene nov list, radili i pre njega. Napravi se širi spisak, pozovu se i Kurta i Murta uz obrazloženje da se stekne uvid u to čime raspolažemo.

Tako se propušta prilika da se od prvog trenutka počne sa stvaranjem tima. S obzirom na okolnosti reprezentacija nema vremena za bacanje, pa zvanične prijateljske utakmice treba koristiti za uigravanje tima, a ne za defile igrača. Prosto je nepojmljivo da onaj ko preuzima reprezentaciju nema u glavi kostur tima!

Posle ovakve tri utakmice već bi u trećoj trebalo da se primeti neki napredak u odnosu na prvi meč. I da se na kasnijoj proveri uoči početka kvalifikacija za Svetsko prvenstvo reši još neka manja nedoumica. Umesto toga pred Špance je poslati jedni igrači, protiv Francuza drugi, a protiv Šveđana treći.

Praviti zaključke o mogućnostima naših igrača na osnovu toga bi moglo da se uporedi s metodom slučajnog uzorka. Da nije pucao penal ne bi se ni primetilo da je Ibrahimović bio na igralištu. E, sad, da li ga je naša odbrana ukrotila ili je on bio nezainteresovan, pošto ima obezbeđeno mesto u švedskoj reprezentaciji? I sličnih pitanja može da se postavi bezbroj.

Mihajloviću je sada gotovo sve jasno. Tako su, kad su se prihvatili posla, uglavnom govorili i svi njegovi prethodnici. Verovatno je takav red.

Nije jasno, međutim, kakvi su Mihajlovićevi kriterijumi za pozivanje u reprezentaciju. Bila mu je dovoljna samo jedna utakmica, pa da sa fudbala pažnju javnosti skrene na druge stvari.

Odstranio je jednog igrača zato što nije pevao himnu. Čak je i gledao u zemlju. Verovatno nije potrebno da se dokazuje da to nema nikakve veze s učinkom na igralištu. Recimo, u finalu Svetskog prvenstva 1974. nijedan zapadnonemački fudbaler, pa ni kapiten Bekenbauer, nije pevao himnu. A Henes, sadašnji direktor Bajerna, onaj što je digao glas što se Real i Barselona finansiraju nemačkim parama, isto je, kao i Ljajić protiv Španije, stajao krajnji u stroju i gledao u crnu zemlju kako raste trava na uvojke.

A ni sa rodoljubljem. Himna se i ne peva, nego sluša. U stavu mirno i bez kape za one koji nisu u uniformi. To je svečani trenutak i niko sa strane ne treba da ga remeti svojim falš-pevanjem, grljenjem kao nekad kad je pijano društvo ispraćalo svog drugara u vojsku i tome slično.

Da himna treba da se peva pevali bi je kraljevi, predsednici država i vlada kada se svira, recimo, prilikom njihove posete nekoj drugoj državi. To nisu radili i ne rade ni naši, ni stranci. To, jednostavno, ne priliči.

Pevanjem himne rodoljublje se meri u kafani ili salonima. Na polju, bojnom ilu fudbalskom, ko je vera, a ko je nevera dokazuje se na drugi način. U čuvenom govoru braniocima Beograda major Gavrilović nije pozivao da se peva „Bože pravde”. Na Ceru i Kolubari 1914. Stepanović i Mišić nisu tražili pevače, nego junake. Iz kolona koje su prelazile Albaniju nisu izbacivani oni koji ne pevaju himnu, niti je to bio uslov da se bude u rovu iz kojeg se jurišalo na Kajmakčalan.  

Selektor dobija pohvale što se oseća njegova čvrsta ruka. Kao ustav se poziva na neki njegov sporazum s kandidatima za reprezentaciju. I savez tu pere ruke: ono što je potpisano mora da se poštuje. Mi, novinari, toliko smo opčinjeni Mihajlovićevom čvrstom rukom da mu čak i čestitamo što je uveo red i kod nas. Obasipali smo mi hvalospevima, u svoje vreme, i one pre njega.

Nije nikakva umetnost da se drugima nameće svoja volja. Problem je da se poštuju tuđa pravila. A nije dobro ako njih diktira jedan čovek, ma ko da je.

Međutim, Mihajlović je veći od saveza, veći od našeg fudbala. Prekjuče je takav bio Antić, pre njega Klemente… A savez – to je predsednik. I nekako se ne primećuje da smo imali i da imamo dugoročnu politiku.

Mihajlović ne treba i to se od njega ne traži da uči reprezentativce da pevaju himnu. Umesto toga neka ih, recimo, nauči da daju golove iz slobodnih udaraca, jer je za to bio velemajstor.

Dok su nam bekovi zvezde…

Našem selektoru je posao i lak i težak. Lak je, jer je prirodno došlo vreme za smenu generacija. Niko mu neće zameriti zašto nije pozvao ovog ili onog. Težak je, jer u poslednjih nekoliko godina zvezde našeg fudbala su odbrambeni igrači. A njihova uloga je, bez obzira na to koliko je važna za tim, da sprečavaju igru. Razume se, protivničku, ali za uspešan tim su potrebni oni koji će da je stvaraju i da daju golove. Naša najzvučnija imena su bili Vidić i Stanković, sada Ivanović, Subotić, Kolarov… Moša Marjanović, Mitić, Milutinović, Bobek, Šekularac, Galić, Džajić, Stojković – nemaju naslednike.

Mihajlović treba da ih nađe, otkrije, stvori… Da bi u tome uspeo morao bi da sarađuje s klubovima, da se u njima kroz podmladak i prvi tim, primenjuje sistem koji neće biti suprotan onome što se radi u reprezentaciji.

Pred selektorom je zadatak da se Srbija plasira na Svetsko prvenstvo 2014. u Brazilu. To ne bi trebalo da bude jedino merilo da li će on da ostane i posle toga ili će biti smenjen. Naša reprezentacija je igrala na dva poslednja – Petković nas je odveo u Nemačku 2006, a Antić u Južnu Afriku 2010. Dakle i ovakvi kakvi smo mali možemo da se probijemo. Ali, to nije donelo neku korist, između ostalog i zato što tadašnji selektori iz ovog ili onog razloga nisu bili po volji predsednicima.

Isto tako ako se ne plasiramo u Brazil ne treba svu krivicu svaliti na Mihajlovića. Uspesi i neuspesi mogu da budu i posledice spleta okolnosti. Učinak trenera, pa i selektora, treba zato ocenjivati na osnovu igre koju je stvorio. I tu savez treba da bude uz njega, da mu pruži poverenje, a ne kao što je bilo do sada – posle svakog ciklusa dolazi novi i počinje ispočetka.

Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Powered By
Best Wordpress Adblock Detecting Plugin | CHP Adblock
error: Sadržaj sajta je zaštićen od kopiranja!